Friday, June 14, 2013

Nije nama dovoljno loše...

I bi studentski protest u Banjaluci, dana 12.06.2013. godine. I bi lijepo... Uspješno. Predsjednik Saveza studenata Nikola Dronjak pokaza da je bio ozbiljan kad je još prije skoro dvije godine pričao da mu je dosta korupcije i kriminala. Studenti su napokon izašli su na ulicu, a ispratilo ih je nešto građana Banjaluke, te par udruženja od kojih je možda najzanimljivije udruženje nezaposlenih iz Gradiške (nisam siguran u tačno ime udruženja, oprostićete mi). Saobraćaj je blokiran u potpunosti pravcima kuda se išlo, a i trotoari pored su bili zakrčeni od policije u civilu. Za neki naredni put definitivno treba transparent "Samo murija ide trotoarom!", i zbog murije, i zbog ljudi koji izađu na "protest" a onda idu trotoarom.

Studenti su protestovali zbog neispunjenih obećanja u vezi gradnje četvrtog paviljona za studentski smještaj, zbog književnog jezika Rajka Vasića, ali i zbog kriminala, korupcije, privatnih fakulteta, nepotizma, nepravde, maltretiranja porodice Vulić itd. Realno i pošteno, četvrti paviljon jeste validan studentski zahtjev, kao što je i zahtjev za normalnom budućnošću, da se ti isti studenti iz tog istog paviljona ne presele direktno u čekaonice Zavoda za zapošljavanje. Mada, ko jebe budućnost.

Elem, brojevi. U šali drugarima rekoh kako će portal eTrafika objaviti kako je bilo 15.000 ljudi, 6yka napisati 12.000, BN TV 10.000, ATV 8.000, RTRS 2.000, a Glas Srpske neće ni spomenuti proteste. Glas vaistinu ne spominje, a ostali svi javljaju približno otprilike... Tu vrijedi još dodati i najveća mala govna na planeti, internet plaćenike režima koji anonimno komentarišu. Oni navode cifru od 800 učesnika protesta... A koliko je bilo? Na ulici oko 2.500. Bašte lokala se ne računaju.

Banjaluka (i ova njena sela) broji u ovom trenutku oko 200.000 građana, zapravo, ne građana, stanovnika. (Odnos građana i stanovnika je zasebna tema.) Potprecjednik RS Emil Vlajki (pravog imena Milan Vlajić) kaže da je nezaposlenost u RS 50%. Recimo da je u Banjaluci bolje nego u nekim drugim sredinama, pa neka bude da je u najvećem gradu nezaposlenih trećina (33%), 66.666. Oni su, očigledno, imali nekog posla juče, čim se nisu pojavili na protestu.

E, sad, zašto ja kao nezaposlena bitanga da idem na proteste studenata, postavljaju sebi pitanje nezaposlene bitange. (Kakve to veze ima?) Studenti se, opet, pitaju, zašto ja da idem na protest dronjavog Dronjka, "vječitog studenta", člana Upravnog odbora Agencije za akreditaciju visokoškolskih ustanova RS. Dronjak se isto tako pitao zašto on da ide na protest Malih akcionara. Mali akcionari nisu bili tu kad je bio protest radnika "Fokusa". Ovi iz "Fokusa" nisu bili kad je bio protest sindikata. Sindikat, naravno, nije bio tu kad su protestovali učenici Medicinske škole, a da ne spominjem Picin park... To je neki ofrlje presjek prošlog ljeta, možda djelimično netačan.

U suštini, još samo nisu protestovali zaposleni u plavim zgradama na adresi Trg Republike Srpske. Svi ostali jesu. Samo, da ne bude zabune: protestuje se jer nešto ne valja. Nije kako treba. Jer je loše. Svima pobrojanima je loše, grize nezaposlenost koja rezultira nedostatkom novca - mala primanja, visoki troškovi života, veoma jednostavno - PARA NEMA. Samo, tu ima jedna caka: svima je loše pojedinačno, al' kolektivno je dobro. Štaviše. Reče moj pokojni profesor istorije: Srbinu je Božji odredio sud, da je pojedinačno pametan, a kolektivno lud. Iako se ne slažem, neću to osporavati ovom prilikom.

Vratimo se kratko na sam protest, studenata. Bio sam, onako usput, maskiran u nestudenta. I bi lijepo... ali i tužno. Gledati lica koja gledaju kolonu. Jednako sam se osjećao kao tokom prošlogodišnjih protesta za Picin park. Gledaju ljudi i ne kontaju u čemu je fora. Glupani. Beteri. Dokaz. Najviše dokaz. Oni su dokaz da mi ovdje zapravo dobro živimo. Malo filozofije slijedi...

Čovjek se razvija kroz rad, uči kroz greške, napreduje. Duhovni razvoj kroz patnju. "Gdje je puno baba, kilava su djeca", stara je narodna mudrost, a dosad su se te narodne mudrosti višestruko pokazale kao tačne. Što je čovjeku lakše u životu, to može biti gluplji. "Ni briga ni pameti", još jedna narodna. S obzirom na to koliko ovdje živi betera, očigledno da su uslovi života dobri. Ili, obratnim riječnikom, da nam nije dovoljno loše. Nije nama dovoljno loše da uradimo nešto da bismo promijenili nešto. Samo što nismo ni svjesni koliko nam je loše, ali, o natalitetu drugom prilikom...

Međutim, ne čudi sve to, nedostatak altruizma i empatije u narodu. Zašto bi i čudilo, kad je ovaj narod opisan rečenicom "nek' komšiji crkne krava". Čeh, Švabo, Rus, Francuz, svi imaju nešto svoje, a Srbin ima "nek' komšiji crkne krava". A nije nam ni puno krava ostalo. Nego, u vezi s tim čudi jedna druga stvar, karakteristika naroda: ne bih da se zamjerim. Toliko je nagomilane (međusobne) mržnje, zlobe i zavisti, al' izliva nema. Konflikta nema. Možda je najbolja ilustracija politika "naših političara" u kojoj nema nikakvog revanšizma, jer su svi prljavi. Nema kritike, nema polemike, nema sukoba. Ne bih da se zamjerim. Ne bismo da se zamjerimo.

A MOŽDA JE JEBENO VRIJEME DA SE ZAMJERIMO?

Ja bih svakako da se zamjerimo, i da se na nešto namjerimo. Ja sam se već zamjerio onima koji su se po (njihovoj) definiciji meni zamjerili, (većim) kriminalcima zbog kojih nema(m) ni posla ni novca, (manjim) šupljatorima koji smrde usput. Jedan od takvih (manjih) je Dronjak za kojeg smatram da je dronjav, isto ono što sam mislio novembra 2011. godine kad sam pisao tekst Studenti u RS: Anonimno do kraja. Posebno mi je simpatično kad neko za njega kaže da je vođa. Ako je on vođa, odoh odma' u šamotnu peć. Ritualno. Međutim, sve to me nije spriječilo da izađem na ulicu, jer i kastrirani protest, kakav je bio ovaj i većina protesta u posljednje vrijeme, bolji je od muka tišine, a opet, svaki izlazak na ulicu predstavlja priliku da se začuje iskreni krik pobune, koji čekamo... A šta čekamo za taj krik, ne znamo.

No comments:

Post a Comment