Do prve donacije mediji čuvaju informacije

„Mi danas živimo u naciji u kojoj

doktori uništavaju zdravlje,

advokati uništavaju pravdu,

univerziteti uništavaju znanje,

vlade uništavaju slobodu,

mediji uništavaju informacije,

religija uništava moral

a naše banke uništavaju ekonomiju.“

Tako to otprilike reče jedan čovjek koji se rodio tamo daleko, a skroz pogodio kako je ovdje blizu... Od ponuđenih, u današnjem nastavku kratki elaborat na stavku:

MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE

Život mladog studenta nezaposlenog prljavog hipija ima mnogo dobrih strana. Jedna od njih jeste nezaposlenost koja ostavlja mnogo prostora za slobodne aktivnosti poput ustajanja u ranim poslijepodnevnim časovima nakon kojih slijedi trljanje očiju crvenih od žurke od sinoć a zatim pripreme za žurku koja slijedi to veče. Tu negdje upadne i čitanje vijesti koje se ne mogu pročitati u državnim novinama te slušanje muzike koja se ne može čuti i vidjeti na državnoj radio-televiziji.

Nego, povremeno se desi odstup od tih redovnih aktivnosti. Tako se s vremena na vrijeme obučem i uredim lijepo te požurim na moje standardno mjesto da izložim robu. Na žalost, ne radi se o najstarijem zanatu na svijetu - nisam još uvijek završio čitanje „Kako postati žigolo (za neupućene)“, nego vikendom povremeno prodajem cvijeće ujutru pred crkvom.

Desi se tako onomad, na svom standardnom mjestu trljah oči crvene od žurke od sinoć kad mi prilazi neka, onako omalena... uglavnom omalena. Vidim da nije mušterija, al' stavim se na uslugu. Pita me može li pitanje. U tom trenutku je očito da radi gradsku rubriku u novinama, vjerovatno još uvijek neprijavljena u radnom smislu, u svakom pogledu na dnu lanca ishrane novinarstva. Znam ih par takvih, prepoznajem ih lako, znam kako im je kad rade ankete („Nemoj mene, nisam se obrijao.“) te joj izađem u susret. Pita me šta mislim o parking mjestima u gradu, ima li ih dovoljno, da li je cijena prikladna, itd. Ispričam šta mislim o tome. Ona se tad sjeti da se to obično radi uz pomoć diktafona te isti izvadi iz torbe pa počne snimati. Ponovim šta već rekoh, na kraju ime i zanimanje, te slika nekim skršenim malopikselnim fotoaparatom. Ode ona sva sretna, a na rastanku je samo upitah o kojim je novinama riječ. „Glas Srpske“... ma nemoj mi reći.

Ne lezi, vraže, sutradan poslije ležanja ustanem pa nakon što sam istrljao oči crvene od žurke od sinoć odem do kioska da kupim svežanj tog papira što upija više sranja od troslojnog toalet papira, pardon, da kupim Dnevni List Republike Srpske. Hop u sredinu, kad tamo na gradskoj rubrici mala mrlja (figurativno) u vidu moje slike te anketne izjave. Samo što ta moja izjava u novinama uopšte nije moja izjava. Jedna rečenica iz te izjave liči na jednu moju izrečenu rečenicu, ostalo nikad nisam rekao a kamoli pomislio. Ne znam zašto li je onda uopšte vadila diktafon? Da se pohvali da ga ima? Imam ga i ja, ali ne diktafon... što se nadam da ona nema. Ko će mu ga znati. Al' k'o što rekoh, znam koliko je korast hljeb tih mladih novinara i kakvi su problemi pri anketiranju. Što se tiče tog straha od novinara, nekako mislim da je to zato što je našem narodu lakše ispasti iz aviona nego ispasti glup. Nema veze što pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se nekako i da popraviti.

No dobro, svi znamo da je anketa dno. Primjer za stepenicu iznad: nedavno je objavljen članak „Tinejdžerske zabave uz opijanje i buku“ u Dnevnom Listu Republike Srpske, potpisan upravo od strane omalene... uglavnom djevojke. Tu piše kako opijanje mladih u gradskim parkovima, haustorima, na parkinzima i drugim javnim površinama su sve češći problemi koji smetaju stanovnicima najvećeg grada Republike Srpske. U pitanju je citat, tako da sve nedoumice u vezi rečenične kongruencije uputite na njenu adresu (danijelas@glassrpske.com).

Da, to je gorući problem u gradu koji je nekad nosio epitet „grad zelenila“ a u trenutku pisanja teksta postajao šampion u dužini protesta zbog uništavanja tog zelenila (vidi „Obračun kod Picinog korala“). Navodi se da građanima smeta što prljavi hipiji uz vino i gitare laju na zvijezde, a ne provode se kao sav fin narod u noćnim klubovima sa „zlatnom kašikom“ gdje se do ranog jutra sjedi prekrštenih nogu i uz miris tamjana recituje „Oče naš“ (ili pak izvodi iz Kurana/Biblije/čega već, da budem politički korektan). Takođe, simptomatično je što to smeta samo stanovnicima najvećeg grada RS. Nekako sam mislio da su oni najkultivisaniji, najurbaniji (urbanističkiji?), najprosvjećeniji, najtolerantniji... Loše sam mislio, a i loše sam živio dosad u ovom gradu. U članku stoji izjava „jedne žene“ koja kaže da mladi uvijek piju s namjerom da se napiju, a zatim da remete red i mir, te naslonjena izjava njene „sugrađanke“ koja kaže da se zbog tih mladih osjeća nesigurno kada prolazi pored parkova jer se boji se da je tako opijeni ne povrijede... Kao što vidimo, u pitanju je igra asocijacija. Rješenje stuba B glasi PARKOVI SU ZLI. Odgovor za stub A je MLADI SU ZLI što nas vodi do konačnog rješenja:

Nema tu veze to što parkovi predstavljaju prirodu, a priroda je, i pored svih ljudskih dostignuća, još uvijek ono najbolje i najljepše u vezi sa ovom planetom. Nema tu veze što su mladi budućnost - djeca su ukras svijeta, samo je bitno da Dnevni List Republike Srpske nalazi za shodno da povodom protesta protiv uništavanja zelene površine napiše kako ta zelena površina zaslužuje da bude uništena i to obrazloži po modelu iz udžbenika „Novinarstvo za imbecile u 100 lekcija“. Doduše, ima tu i književnosti, pjesničke slobode, strasti, u vidu ovih izmišljenih sagovornika. Ako nema slike sagovornika u novinama to u većini slučajeva znači da je novinar jako maštovit, ali ni slika ne garantuje da je sagovornik sagovorio ono napisano... Dakle, informacija uništena, na njenom mjestu znak za suprotan pravac.

Digresija za primjer linearnog širenja u konačnici: onomad ti se Džon Travolta i ja vozimo duž svježeg lokalnog autoputa (na obali mora uz zalazak sunca) te me on propituje koješta o životu i hrani na ovim prostorima. Kažem mu kako je mnogo problema ovdje, teško se živi, nezaposlenost, kriminal, korupcija, ne valja ovo, ne valja ono. Zbunjeno me pita šta se onda isplati biti ovdje. Kažem mu da se isplati biti političar.

E, sad, linearna konačnica: od ankete gdje su jedino slika i ime validni, preko članka u gradskoj rubrici sa izmišljenim sagovornicima pa do politike, „na ovim prostorima“ najunosnijeg oblika moralne prostitucije. Znate ono kad u članku piše naš odlično obavešten izvor? Taj izvor ponekad nije uopšte obaviješten, a ponekad čak nije ni izvor, nego više onako kao meandar... a to je jedan od (mnogo) razloga zašto se mnogim građanima gadi politika. Aktuelan primjer za to jeste brutalno pisanje državnih medija o brutalnim kandidatima opozicije za brutalne lokalne izbore u oktobru, četiri mjeseca prije oktobra. Ide prvo vijest o kandidatu, slijede komentar i reakcija - malo ili malo više negativne kampanje, a zatim demant. Čisto ispiranje mozga. Rezultat je da će prosječan građanin na sve to reći „Ma j. ja vama mater svima, neću ni glasati!“, što je veoma pogrešno. S obzirom da je pravo glasa jedno od rijetkih ljudskih prava koje je ostalo građanima ove zemlje te da će sigurno glasati onaj kojem je ovakvo stanje dobro (on je u manjini), ako ne glasaju oni kojima je loše (oni su u većini), stanje ostaje isto: njemu dobro a njima loše i neće im biti bolje od virtuelnog verbalnog seksa sa nečijim majkama.

Kad se podvuče crta, u globalnom smislu ovdje navedeni primjeri su benigni, s obzirom da su mnogi ratovi počeli upravo na osnovu lažnog izvještavanja i uništavanja informacija. Međutim, daleko smo mi od globusa a ni benigno nije što je nekad bilo...

P.S. Da se ne lažemo, znamo da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a preduslov tih aktivnosti je da imamo dvije suprotstavljene strane. O čemu je lokalno riječ kad je riječ o pisanoj riječi ponekad odštampanoj: sa jedne strane imamo državne medije koje su u čvrstim vezama sa vladajućom političkom strukturom - u RS su to prije svega Glas Srpske i Nezavisne novine (jedan čovjek, nula nogu a dvoje novina), te Press RS koji svojim senzacionalizmom otupljuje građane a čija je uređivačka politika djelimično dirigovana iz centralnog tornja moći i Euro Blic koji je potpuno otupio, možda od čitanja Pressa. Sa druge strane su „strani plaćenici“ u vidu raznih portala, koji su nekad bili tako blizu a danas tako daleko, osuđeni na virtuelnost interneta i, shodno tome, relativno nemoćni u trci za tiražem odnosno čitanošću. Svi igraju uglavnom prljavo, povremeno i grubo, samo što onaj veći može da igra prljavije i grublje. Informacija, srž novinarstva? Uglavnom uništena u transportu. Istina? Samo na portalu Istinito, makar do prve donacije...

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE)

Sumnjive patike

Elviton, kupljene u prodavnici "Planet Obuća" po cijeni od 28,90 KM (školski popust).

http://www.facebook.com/groups/park.je.nas/

A sa one strane grane... Drine

Sjahao Kurta da uzjaše Murta! Srbija je dobila novog predsjednika! Nakon teške borbe u dvije runde, šampionski pojas je promijenio vlasnika. Doduše, ima od toga preko mjesec dana, ali je Toma svježe inaugurisan prošlog ponedjeljka (sad može noge na sto: završio fakultet, zaposlio se). A šta za nas u Republici Srpskoj to znači?

ČIČA TOMINA DRŽAVA

Šta reći o Tomi Nikoliću što već nije rekla Borisova specijalna jedinica za medijsku borbu? S obzirom da je politika veoma prljava igra gdje su takmičari prljavi do bola, „negativna kampanja“ je glavno oružje. Razbijanje opozicije je način za ostanak na poziciji, a razbijanje se najčešće vrši opanjkavanjem (divna riječ). Ruku na srce, za Nikolića nije bilo potrebe nešto naročito da se izmišlja i kopa s obzirom na transparentnu nelogičnost njegovih akcija u posljednjih par godina: radikal koji je obukao plavi dres sa žutim zvijezdama, čovjek koji se udebljao tokom štrajka glađu i pored toga stigao da se bavi naučnim radom, oštar na jeziku, neumjeren i neodmjeren, djelovao je kao laka meta za odstrel u medijskoj borbi. I bio je. Međutim, iako veoma bitni u modernom lancu ishrane, novinari nisu sve i svja.

Narod u Srbiji je zanemario medije koji su veoma kvalitetno isticali sve Nikolićeve mane (a propovjedali Tadićev velešuplji politički kurs prema Evropi kao vrlinu), te umjesto medijima povjerovao svojim praznim džepovima i izglasao promjenu, kakvu-takvu.

Šanse da se desi suštinska promjena u političkom životu Srbije su male do nikakve, s obzirom da pored predsjednika postoji i vlada, a još kad se uzme u obzir Nikolićeva „svježina“... U prilog tome ide i jedna od njegovih prvih izjava po stupanju na poziciju gdje kaže kako će se potruditi „da Srbija ostane otvorena za strane investicije“. Pričati o takvim stvarima je bljutavo, kad imamo primjere poput dolaska u Srbiju jedne od najvećih kompanija za proizvodnju sokova kojoj je prvi potez nakon preuzimanja lokalnih resursa i početka poslovanja bio da svim vozačima koji su bili stalno zaposleni da otkaz i ponudi ugovore na tri mjeseca: svi su potrošni i na dugom štapu. Primjera takvih je mnogo, suština je da stranci veoma dobro znaju da maksimalno uvećaju profit smanjujući čovjeka te da strane investicije uglavnom stvaraju vrijednost tim strancima koji su investirali...

Međutim, suštinska promjena se desila u razmišljanju građana Srbije. I pored legendarno ogromne količine nevažećih listića na kojima su građani j. mater svim mogućim i nemogućim političarima, glasali za superheroje, omiljene metal bendove, filozofe fudbalskog usmjerenja internet vokacije (боготац Пантела), i koga sve ne, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno iznerviran i svjestan da na glasačkom listiću mora izabrati manje zlo da bi otjerao Tadića i tako, makar djelimično, rasturi ekipu koja je držala kormilo (neka sada neki drugi budu malo nezaposleni). I to je ono najljepše. To je domaća investicija. Nema narodu pomoći dok ne pomogne sam sebi, a ovaj rezultat izbora pokazuje da mnogi postaju svjesni toga.

E, sad, sve je to lijepo, ali kako ta promjena prelazi Drinu?

INAUGURACIJA NIKOLIĆA - INAIZGURACIJA DODIKA

Srbija i Republika Srpska su spojene „specijalnim i paralelnim vezama“ koje su mrtvo slovo na papiru za obične građane, ali ne i za političare s obe strane Drine (posebno u domenu saradnje na projektima tipa „Vidiš onaj tamo most?“). Predsjednik RS je još ranije imao par otvorenih medijskih sukoba manjeg razmjera sa Tomom Nikolićem a poodavno je zdušno i bezdušno podržavao Borisa Tadića. Tako je bilo i u ovoj predizbornoj kampanji, Dodik se opet kladio na bijelog konja sa crnom flekom, uložio koncert Zdravka Čolića i izgubio.

Pored navedenih imaginarnih „specijalnih i paralelnih veza“, Srbija i Republika Srpska su spojene nečim veoma realnim: na teritorijama oba ova pojma živi isti narod. Narod koji je 500 godina bio pod Turcima i pri tom usavršio da mulja i petlja čak i tamo gdje ne treba, narod kojem je u XX vijeku nametnut rat za ratom a iz kojih nije naučio ništa drugo nego dobro ratovati, narod koji je bio 50 godina pod Titovom drvenom nogom (a sam Tito je izdržao 35 od tih 50 godina), dakle, narod koji nema naročitu građansku kulturu demokratije i slobode. E, taj narod je sa one strane Drine napravio veliku stvar, glasao za promjenu. Za taj isti narod sa obe strane Drine, u ovom trenutku je svaka promjena dobra, jer nema šta da se izgubi...

Kad se malo bolje osmotri donedavno vladajuća osovina sa obe strane Drine, Dodik i Tadić, jasno se vidi da su razlike među njima samo kozmetičke - vožnja traktora i psihologija su zapravo veoma slične discipline. Odnos Dodika i Tadića je bio relativno simbiotički, mnogo su prepisivali jedan od drugog, jednako postavljali formaciju, organizovali igru. Tadić je upravo imao važnu utakmicu i izgubio. Dodika ta utakmica čeka za dvije godine, međutim, brod se već sad solidno ljulja.

Iako je opozicija u RS kvalitetno razbijena dosadašnjim radom režimske medijske grupacije i savršenim „negativnim kampanjama“, najpoznatiji laktaški sin svih naroda i narodnosti teško da ima još oraha u džepu kojima bi sebi mogao da organizuje „pozitivnu kampanju“: sva državna preduzeća su pred pucanjem od popunjavanja neproduktivnim administrativnim stranačkim kadrom, nezadovoljstvo građana nekažnjavanjem lokalnih siledžija i nesposobnošću državnih službenika je ogromno, u javnosti su jasno ocrtane konture svih mutnih projekata čiji su akteri upravo predsjednik i njegovi „prijatelji, braća i kumovi“ a karta „čuvanja Republike Srpske“ je naprosto uvredljiva kad su oni koji su je stvorili, borci VRS, sistematski dovedeni do prosjačkog štapa... I u takvoj konstelaciji, lako je moguće da grobar pobijedi psihologa, a trkač u mjestu da pobijedi traktoristu.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)

Prljavi hipiji postaju opozicija

Protesti u Banjaluci traju već treću sedmicu... što niko nije očekivao, prvo prljavi hipiji koji protestuju a zatim i zgrožena pozicija. Prljavi hipiji su počeli da se organizuju tako da su dijeljeni leci:

(klik za uvećanje)

Lijepo je sročeno, da više nikakve ne bude zabune. Ovo nije borba samo za park, ovo je borba za promjenu.

Malverzacije započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...

OBRAČUN KOD PICINOG KORALA

Park koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...

„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja, a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park „Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih kasapina i to zbog nedostatka sredstava...

Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“ gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...

Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu. Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima (i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je pokazao da to nije slučaj.

Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba, putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od 40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana investitora.

Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam „biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...

I tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“

Dogorjelo je do no... pice.

Ku... kola su se slomila na pici.

Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.

NE MOŽE. DOSTA!

Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)